Veselje je počelo još prije godinu dana kada sam 2020. trebala ići na Novigradsko proljeće. Međutim, to nije bilo moguće zbog pandemije. Vrijeme je prolazilo te je tako i moje veselje svakim danom sve više nestajalo. Odjednom sam shvatila da je već 2021. godina. Počelo se šuškati da će se Novigradsko proljeće ipak održati. U meni se opet probudilo veselje, ali je ubrzo nestalo. Odlučeno je da se održava virtualno. Ni sama nisam znala što da napravim jer mi virtualno uopće nije zvučalo zanimljivo. Odlučila sam da ipak pokušam. Slušala sam lutkarsku radionicu kao i prije dvije godine. Voditeljica me prepoznala te sam svima pričala kako je to kada se radionica održava uživo. Učili smo kako izraditi lutke i koje vrste lutke postoje. Iznenadila sam se kako je jednostavno izraditi lutku. Kako neki nisu imali dovoljno materijala, izrađivali smo najjednostavnije lutke koje na kraju nisu imale ništa manje osobnosti od složenije napravljenih lutki. Tema 2021. godine bila je voda. Obrađivali smo Andersenovu bajku Mala sirena, ali na jedan drugačiji način. Promijenili smo neke događaje i odnose u tekstu. Crtali smo, pisali dijaloge, fotografirali i izrađivali. Nisam mogla ni zamisliti da bi moglo biti tako zanimljivo i nisam požalila što sam sudjelovala. Naravno, bilo bi bolje uživo, ali i ovo je bilo zanimljivo iskustvo.